U recentnim radovima  “Bez točke B” se bavim idejom kretanja kao
konstante i konstituiranjem krajolika kroz proces kretanja, te iskustvom
prostora i stanja uma koje iz toga nužno proizlazi i koje je stalno
podložno promjeni kao osnovnom načinu bitka prirode. Kroz putovanje se
stvaraju različite veze čovjeka i prostora, ali i proces identifikacije
sa samim sobom. Stalno mijenjanje pozicije kao rezultat ima uvijek nove
perspektive. Putovanje promatram kao sinonim slobode i vječno traganje
individue za nekim vječnim pitanjima, na koje čak niti ne očekuje
odgovor, što njegovo kretanje u isti trenutak čini i apsurdnim i
smislenim. Nepostojanje stvarnog cilja, tj. “točke B”, ova putovanja
čine samima sebi svrhom i koncentrirana su na misao kako je cilj zapravo
u samom putu. Da bih prikazala ovaj kompleksni mehanizam ljudske duše i
intelekta, nedokučivu potrebu za nomadizmom, koristim često velika
prostranstva poput planinskih, divljih, samotnih krajeva, gdje je
jasnija veza misaonog i kretanja.